Širenje dezinformacija i netačnih informacija uglavnom omogućavaju društvene mreže i aplikacije
za dopisivanje, što povlači pitanje nivoa regulacije i samoregulacije medija koji i pružaju te usluge.
Najveći problem kod lažnih materijala je kako što prije zaustaviti njihovo širenje i upozoriti da se radi o
dezinformaciji. Svako od nas može pomoći. Prije nego što na društvenoj mreži podijeli neki video ili sliku
mora provjeriti informaciju. U vrijeme krize je izražena tendencija jednog dijela stanovništva da više
vjeruje glasinama nego zvaničnim informacijama, što je posljedica emotivne reakcije na strah. Te se onda
informacije šire dalje i većina ih to radi bez loših namjera, jednostavno zato što nisu dovoljno informisani
da prepoznaju neprovjerene informacije, što može prouzrokovati ozbiljne probleme za cijelo društvo. Kada
se lažne informacije i dezinformacije ponavljaju i produbljuju, prava opasnost leži u tome daće stvarne
informacije, zasnovane na istini, imati ograničen uticaj. S obzirom na to da su to u suštini posredničke
platforme, a ne kreatori sadržaja, ti mediji su do sada uglavnom bili podložni samo laganoj regulaciji.
Međutim, u kontekstu sve većih pritisaka na njih, kao i rizika koje pretjerana regulacija predstavlja za
slobodno izražavanje, poduzima se sve više koraka u okviru samoregulacije.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.