U radu će se obraditi odnos Hannah Arendt prema konceptima kolektivne i individualne krivice, a poseban naglasak će staviti na njeno razumijevanje prekida zločinačke prakse. Osnovna teorijska postavka Arendtine filozofije se sastoji u kritici svakog rada zasnovanog na nužnosti i neslobodi. Nasuprot radu i proizvodnji kao neslobodnim aktivnostima, ona djelovanje ističe kao oblik slobodne aktivnosti koja se sastoji u komunikaciji između različitih, a jednakih individua. Za nju su rad i proizvođenje, po svojoj prirodi, svojstveni totalitarnim političkim sistemima. Osnova totalitarnog uređenja je automatizovano i birokratsko djelovanje, koje se najbolje pokazuje u neupitnom izvršavanju naređenja i poštovanju hijerarhije. Ona totalitarne projekte identifikuje sa evolutivnim zakonima prirode po kojima je sredstvo nasilje, a cilj opstanak najizdrživijih. Arendt ovu vrstu odnosa, kojima je svojstveno „odsustvo mišljenja“, pripisuje svakom zločinačkom poduhvatu poput masovnih ubistava, logora. Ta nesposobnost kritike se može pripisati pojedincu ili pojedincima, ali ne i kolektivu. Za Arendt je termin kolektivna krivica vješto prikrivanje individualne odgovornosti i krivice.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
0
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.