Praksa sjećanja je značajna za one kulture koje su doživjele velike zločine i, u tom smislu, služi ne
samo da bi pamtili događaje, nego i za očuvanje identiteta zajednice koja je bila žrtva. Ovom praksom se
instrumentaliziraju žrtve, a sve u cilju očuvanja i osnaživanja ideniteta zajednice. Zajednice koje održavaju
institucionalizovano sjećanje na zločine počinjene nad njima imaju religijski i etnički karakter. Žrtve
zločinačkih pohoda, poput homoseksualca ili kulaka, nemaju organizovano sjećanje, te su njihov identitet
i njihova žrtva irelevantni za državnu politiku. Kultura sjećanja proizvodi sakralizaciju žrtve i njome se
ističe značaj samo zločina nad onom nacijom koja ga je dožvjela, dok svi drugi postaju manje bitni.
Sjećanje je egoistično jer prisvaja onoga koga žalimo i koga se sjećamo, jer ga pretvaramo u govor.
Koristeći zamjenice „ja“ i „mi“ u nekrolozima i komemoracijama, sebično prisvajamo onoga kojeg se
sjećamo i, takoreći, još jednom ga ubijamo. Kultura sjećanja mora da se prekine i to praksom oprosta.
Takav oprost treba da bude bezuslovan i kojim ne tražimo ništa zauzvrat. On mora biti nesvakidašnji, jer
njime moramo da oprostimo ono što se ne može i ne smije oprostiti, poput najvećeg zločina.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.