Alma Zornić u kontekstu bosanskohercegovačke književnosti predstavlja posebnu spisateljsku figuru. Među rijetkim je književnicama i na regionalnoj sceni koje, u okviru svog stvaralaštva, narativiziraju kolektivno iskustvo mitskoga, okultnoga, koje zadržava svoju autentičnost, ali se istovremeno (pre)oblikuje u savremeni književni kontekst. Osnovni strukturalni elementi njene proze jesu upravo usmenim putem naslijeđene priče (vječne, u stalnom pokretu), ali ne one koje su same po sebi kao takve dostatne, nego one koje zrcale moć priče: neprestalnog gibanja i poprimanja novih oblika, novih igrarija, aktualizacija i potrebitosti za uživanjem u tekstu i samoj priči. U ovom radu se ispituju osobenosti njenog proznog svijeta: otkrivaju se tematsko-motivski parametri mitološkog naslijeđa, njihov utjecaj na konstrukciju priča kao i prostorno-vremenske
odrednice teksta. Uočava se ranolikost pripovijedačkih pozicija i naslijeđenih priča: od onih koje su vezane samo za bosanskohercegovačko naslijeđe („Bašeskijini mrtvi“) do onih koji od mita čine univerzalnu sliku i magiju svijeta („Nekada davno u tamnoj noći“). Djela Alme Zornić ne možemo olako svrstati u žanrovsku književnost (aludirajući na dodavanje oznake spisateljica horor priča), prije se radi o eklektičnom postmodernom duhu koji spaja i redefinira tradicijsko
naslijeđe u savremene narativne izazove.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
0
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.