Tekstovi pisani hrvatskim crkvenoslavenskim, prvim hrvatskim književnim jezikom, bili su
uglavnom liturgijski te su najvećim dijelom prevođeni s latinskih predložaka.Često je za proučavanje
hrvatskoga crkvenoslavenskoga važan i uvid u situaciju u latinskome. U ovome se radu daje pregled
načina na koje se izražava budućnost u latinskome te se ti načini izražavanja budućnosti uspoređuju s
hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Cilj je ovoga rada uočiti koje su sličnosti i razlike u tvorbi i
uporabi futura te na koje se sve načine može izraziti buduća radnja u tim dvama jezicima. Futur se kao
glagolsko vrijeme naknadno razvio u indoeuropskim jezicima. Većina istraživača smatra da futur kao
zasebno glagolsko vrijeme nije postojao u indoeuropskome jeziku te se stoga tvorba futurskih oblika
razlikuje u pojedinim indoeuropskim jezicima. Dok je u latinskome futur već gramatikaliziran, u
hrvatskome se crkvenoslavenskome tek uvjetno može govoriti o futurskim oblicima. Ovaj pregled
izražavanja buduće radnje u navedenim jezicima može poslužiti kao polazišna točka za detaljnije
istraživanje nastanka i razvoja futura u hrvatskome crkvenoslavenskom jeziku.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.