U odgojno-obrazovnim zajednicama još uvijek prevladava mišljenje da je inkluzija
sinonim za uključivanje djece s vidljivim teškoćama u razvoju u tzv.redovne škole. Međutim,
inkluzija je najdirektnije povezana s modelom ljudskih prava kojim se prepoznaje da svaka
osoba ima urođena prava koja joj pripadaju na temelju njenog rođenja bez obzira na bilo koju
karakteristiku. Poimanje inkluzije kao procesa koji se odnosi na sve predstavlja put koji
garantuje senzibilizaciju društva i brže promjene u praksi ostvarivanja ljudskih prava. U skladu
s tim, inkluzivni odgoj i obrazovanje je pristup obrazovanju koji počiva na ostvarivanju
osnovnih ljudskih prava svih u obrazovanju. To bi značilo osigurati kvalitetno obrazovanje,
koje je pristupačno, nediskriminatorno i u najboljem interesu djeteta. Govoriti o djeci s
teškoćama u razvoju u kontekstu inkluzije bi značilo, također, osigurati kvalitetno obrazovanje
koje je bazirano na ostvarivanju ljudskih prava i kroz koje je omogućeno učenje, sudjelovanje,
kontekstualna opservacija, individualizacija, primjereno ocjenjivanje i drugi aspekti ovog
procesa. Jedan od izazova za stručni kadar u odgojno-obrazovnoj ustanovi jeste upravo
individualizacija i ocjenjivanje učenika (s teškoćama u razvoju). U ovim procesima
prevladavaju stereotipi i predrasude, podliježe se „halo efektu“i dovodi u pitanje školski
(ne)uspjeh učenika.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.