U radu se analiziraju svjedočenja Huseina Karabega i Božidara Vulovića na osnovu urađenih
intervjua sa navedenim preživjelim logorašima političkog logora Goli otok. Cilj rada jeste utvrditi koju
ulogu imaju svjedočenja preživjelih u kontekstu induvidualnog, kolektivnog pamćenja, te kakva je njihova
uloga na sam razvoj kulture sjećanja kao mehanizama prenosa priča od strane same žrtve. U analizi se
ističe problematika (re)prezentacije svjedočenja, njegova različitost u odnosu na svjedočanstva, te odnos
subjektivnog/objektivnog prema zvaničnim poimanjima istine o postojanju političkog logora Goli otok. U
radu se problematizira iskazivost traume, kao i mogućnost suočavanja s njom. U vezi s tim, ističe se
problematika pamćenja prošlosti kroz prizmu induvidualnih svjedočenja, odnosno suštinski etička i
empirijska saznanja „običnih ljudi“ koja su udaljena od povijesnih kanona. Analogno tome postavlja se
sljedeće pitanje: mogu li i na koji način izravna svjedočenja biti u funkciji kulturalnog pamćenja? Odnosno
na koji način ona osvjetljavaju i konstruišu kulturu sjećanja s obzirom na subjektivnu perspektivu mikro
priča? Svjedočenja su analizirana kroz neka od teorijskih promišljanja Michaela Foucaulta, te teoretičara
sa južnoslavenskog područja koji su se bavili ovom problematikom poput Renate Jambrešić-Kirin i Ivana
Kostića.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.