Usprkos naglašeno složenoj raznolikosti književnorazvojnih pojava gdje u prvom planu nisu
bile samo poetike i poetički procesi, nego prateći tereti graničnosti, ne/pripadanja, svojatanja,
marginaliziranja, stereotipiziranja, identiteta, tragičnosti i traumatičnosti i slično, svoje najveće
domete bošnjačka književnost ostvaruje upravo u kontekstu stalnih promjenjivosti imanentnih oblika i
poetičkih modela. S druge strane, naročito iz perspektive savremenog stanja u kojemu se još uvijek vode
sporovi i prijepori usko povezani sa različitim književno-kulturnim, ali i političko-ideološkim ciljevima
koji iznova nastoje prekomponirati ukupan bosanskohercegovački književni i kulturni prostor i
istodobno unutar njegova konteksta marginalizirati bošnjački književni i kulturni element, valja imati
na umu ključne pretpostavke razumijevanja ovdašnjeg stanja – uvažavanje kompozitne integralnosti i
naporednosti nacionalnih posebnosti kako u pogledu književnosti, tako i u pogledu kulture. Jer takvo
što predstavlja upravo ona polazišta razumijevanja koja su otvorili Midhat Begići Muhsin Rizvić,
utvrdio Enes Duraković, a nastavili i produžili mlađi historičari bošnjačke i bh. književnosti Sanjin
Kodrić, Muris Bajramovići drugi.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.