Eseji Nedjeljka Fabrija upliću subjekt u povijest, u igri su podjednako iskaz i njegov referentni objekt, a njegov esejizam sadrži u sebi logiku koja propituje istinitosti retoričke kompozicije i sustava, štoviše i samoga znanja povijesti pa stoga generacije i generacije ponavljaju već viđeno i doživljeno. Njih u isto vrijeme treba razumjeti kao kolaž i montažu neobrađenih povijesnih dokumenata: novinskihčlanaka, pisama, svjedočenja i dr., u kojima se intervencija Fabrija esejiste svodi na kratke i rijetke sekvence vezivanja brojnih izvanjskih elemenata sa zadanom temom koja se kreće od glazbe prema književnosti, od zanosa riječima i uživanja u tonskom zapisu. Ta mutacija odnosa između historiografije i esejizma bez sumnje otvara potonjoj drugu mogućnost: onu pisanja protiv zaborava ili protiv programirane amnezije.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
0
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.