Ovaj pregledni rad razmatra profesionalnu autonomiju vjeroučitelja kao ključni preduvjet kreativne i samoregulirane nastavne prakse u konfesionalnom obrazovanju. U kontekstu globalnih reformi, standardizacije i politike odgovornosti, prostor nastavničkog odlučivanja postaje ograničen, što posebno pogađa vjeroučitelje koji djeluju između dva normativna režima –
državnog školskog sistema i religijskih institucija. Na osnovu narativnog pregleda sa elementima sistematičnosti (akademskih radova iz međunarodnih baza), rad pokazuje da je autonomija vjeroučitelja prvenstveno pedagoška
kompetencija i etička odgovornost, a ne samo pravna kategorija. Autonomija omogućava razvoj kreativne didaktike, interpretativnog poučavanja, iskustvenog učenja i refleksivne prakse, čime se podstiču motivacija učenika, religijska pismenost i moralno rasuđivanje. Istovremeno, rad ukazuje na prepreke: doktrinarnu kontrolu, kurikularnu rigidnost i profesionalnu izolaciju. Identifikovane su ključne istraživačke praznine – nedostatak komparativnih, longitudinalnih i mjernih studija. Zaključno, rad zagovara ravnotežu između profesionalne slobode i odgovornosti kao osnovu za formativno i pluralno orijentirano religijsko obrazovanje.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
0
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.