Traume proizašle iz genocida u pričama iz ratnog djetinjstva Jasmina Hodžića
Telegrami za Angela Palmerasa i Dževe AvdićMoj osmijeh je moja osveta predmetom su
istraživanja ovoga rada. U fokusu su iskustva djece tokom rata u Bosni i Hercegovini u periodu
od 1991-1995. godine prikazana u narativima direktnih učesnika kroz njihova svjedočenja. Rad
propituje na koji se način književnost koja prikazuje iskustva djece izbjeglica pozicionira unutar
diskursa o kulturnoj traumi. Posljednji rat na području bivše Jugoslavije spojio je različita ratna
iskustva u jedno: iskustvo traume. Agresor je ciljano birao žrtve: djecu, žene, muškarce. Djeca
koja su preživjela logore prije nego li su dospjela na „slobodan“ teritorij imala su šokantno i
zbunjujuće iskustvo. Iako je rat iznjedrio velik broj pripovijesti, malo je, međutim, onih koje
dokumentiraju putešestvije i deportacije protjeranih obitelji. Razmjer iseljavanja ukazuje na
dubinu kulturne traume a rad prati njene manifestacije u analiziranim književnim tekstovima.
Rad sugerira da način prikaza zabilježen u analiziranim tekstovima upućuje na mogućnost
književnosti da nadilazi nacionalne granice te da interakcije među kulturama postavi u prvi
plan.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.