Svjesni činjenice da živimo u eksponencijalnom vremenu i nekontrolisanom razvoju
tehnologije i kanala komunikacije o čijem razvoju više niko ne razmišlja jer moguće je da ne
možemo ni pratiti toliki razvoj.Činjenica je da deset najtraženijih poslova 2010. godine, samo šest
godina prije (2004.) uopće nisu ni postojali. Mi smo sada u 2018. godini. Koliko je novih radnih
mjesta, za koje nismo ni znali, stvoreno u ovih osam godina? U takvom razvoju masovnih medija
i digitalizacije svega postojećeg nastaju novi oblici kulture koje je potrebno izučavati i pratiti.
Tradicionalni dijelovi kulture (običaji, narodna pjesma, priče, pjesme) nisu više zanimljivi u formi
u kojoj jesu pa se i oni digitalizuju i prolaze kroz globalizacijske tokove. Pitanje je, kolikoće svi
tradicionalni oblici kulture u tom procesu opstati i biti digitalizovani? Sa druge strane može li
proces obrazovanja pratiti globalizaciju, učiti mlade o kulturi, kulturnim bogatstvima i kako da ta
kulturna bogatstva i različitosti opstanu u šarenilu u kojem jesu. Gdje je u svemu tome Bosna i
Hercegovina? Koliko se naše društvo može "takmičiti" sa tavim procesima? Ovaj rad samo otvara
navedena pitanja s ciljem ukazivanja na potrebnu reformu obrazovnog sistema u kojemće se više
pažnje posvetiti izučavanju kulture i digitalnih medija.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.