Idealni tipovi su, prema svim dosadašnjim saznanjima i tumačenjima, izvjesne uopćene zamisli
irealnog tipa, dakle nečega što u životnoj praksi ne postoji, ali što može biti zadati cilj – težnja i
mjerilo prakse. Idealni tipovi jesu tvorevine ljudskog uma zamišljanjem apstrakcija, ali njihova
primjena i njihov nastanak zaista nisu oslobođeni veza s konkretizacijom i empirijom. Ako je
obrazovanje po svim poznatim pokazateljima veoma širok, složen, trajan i univerzalan proces,
nužan i bitan u opstanku i razvoju društva, onda se on nužno ostvaruje stihijno, spontano,
organizovano i sistematski. A ako se ostvaruje organizovano i sistematski, onda je u njegovoj
osnovi nekakav idealan tip, odnosno idealna zamisao odigravanja i postizanja efekata tog procesa.
U protivnom, on ne bi morao da bude elastičan i promjenljiv. Druga paradigmatska postavka pri
kandidiranju ovoga pitanja je da su idealni tipovi ljudske intelektualne tvorevine, odnosno zamisli
o društvenoj realnosti, ali utopijskog, apstraktnog karaktera, manje ili više udaljene od stvarnosti
(prošle, sadašnje ili buduće). Dakle, idealni tipovi su društvene tvorevine kao zamisli o drugim
društvenim tvorevinama, ma kakve one u društvenoj stvarnosti bile. U praksi društvenog života
metod idealnih tipova u okviru shvatanja metoda razumijevanja ima veliki značaj. Svaki proces
kojim se manje ili više ciljno i svrsishodno upravlja i koji je usmjeren ka budućnosti, nužno
višestruko koristi idealne tipove u određivanju ciljeva, izboru metoda, utvrđivanju i vrednovanju
njihovih ostvarivanja. Proces obrazovanja, naročito organizovani i sistemski proces obrazovanja,
upravo je takav. On je usmjeren k budućnosti koja se zamišlja, ali koja još ne postoji, te ne može
biti kopija stvarnosti, dakle nije njen model. On je upravljan na osnovu zamisli, idealnog tipa,
budućnosti. Realizacija ciljeva tog procesa postiže se prema odredbama idealnog tipa koji je
zamišljen, ali i koji je, za potrebe prakse, konkretizovan. Općenito uzevši, idealan tip efekata
obrazovanja može se izraziti kaoobrazovanost društvai društveni efekat koje takva obrazovanost
proizvodi. Tradicionalna mjera je pismenost društva (odnos pismeni – nepismeni, određenog
uzrasta, u određenom društvu), kao i nivoi pismenosti mjereni posebnošću pismenog izražavanja
i korištenja/razumijevanja pisanih iskaza. To je, razumije se, u savremenim uvjetima nedostatno,
te se nastoji uvesti i primijeniti i pojam kompjuterske i internetske pismenosti. Međutim, sama
pismenost jeste značajan, instrumentalan dio obrazovanosti, ali ne i njegova najznačajnija mjera.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.