Uzimajući u obzir prostorni obrat kao poetički obrat u bosanskohercegovačkoj
književnosti XX stoljeća, rad se u osnovi kreće u dva pravca uspostavljajući tako dvije hipoteze.
Prva hipoteza odnosi se na identitet(e) pojedinca i kolektiva – kako se identitet pojedinca i/ili
kolektiva spoznaje i gradi u doticaju s drugosti (drugima) te koja je uloga narativnih prostora
pri tome. Druga hipoteza tiče se interkulturne književnosti – kako prostor kao kategorija unutar
književnog djela uspostavlja i učvršćuje interkulturne veze bosanskohercegovačke
književnosti. Naime, bosanskohercegovački pisci na početku XX stoljeća inspiraciju pronalaze
u prostoru svoga djelovanja te u stvarnim događajima, tako da književnost postaje reakcijom
na društveno-historijske događaje (zaposjedanje od strane drugih), postavljajući time nove
etičke, estetske i interkulturne kriterije. Bosanskohercegovačku književnu scenu od 90-ih
godina XX stoljeća naovamo obilježila je pojava tzv. antiratnoga pisma koje se preko prostornih
semantičkih jedinica ostvaruje kao literarno svjedočanstvo o ratnoj apokalipsi. Stoga se
prostorni obrat može uzeti kao osnovna komponenta pri analizi poetičkog obrata u diskursu
bosanskohercegovačke literature XX stoljeća.
This is an open access article distributed under the Creative Commons Attribution License which permits unrestricted use, distribution, and reproduction in any medium, provided the original work is properly cited.
The statements, opinions and data contained in the journal are solely those of the individual authors and contributors and not of the publisher and the editor(s). We stay neutral with regard to jurisdictional claims in published maps and institutional affiliations.